Stjepan Tomić
Kana, godina XXXIX br. 4/420, str 28 – 29.
Prije četrdeset godina svoj Izlazak doživio je križevački župnik dr. Stjepan Kranjčić Čovjek izuzetne samodiscipline, stepinčevske svetosti i otpora prema komunističkim napadima i presizanjima na crkveno tlo, podnio je bezbrojne batine (od kojih je na kraju i preminuo), ali usprkos svim mukama uvijek, doslovce u svakome trenutku dana ili noći, bio je na raspolaganju svojim vjernicima. Ni kiša, ni snijeg, ni vjetar, ni blato, ni tuča – ništa ga nije moglo zaustaviti u njegovu pješačenju u planinarskim bakandžama na vjeronauk ili misu u filijalnu crkvu, udaljenu i po dva sata hoda, ili pak u odlaženju na ispovijedanje i pričest bolesnika, ili, jednostavno, u obvezni jednogodišnji (osim blagoslova kuća) posjet svim svojim župljanima. Poznavao je sve svoje vjernike po imenu i prezimenu, dobi, obrazovanju, poslu – kao pravi pastir izvodio je svoje ovce na pašu. Molio je po tri krunice na dan, dakako, uz redovito trosatno moljenje Časoslova, klanjao se po sat gotovo svake noći, ali bio i jako dobro obaviješten o kulturnim i teološkim zbivanjima i u nas i u svijetu. Ostavio je neizbrisiv trag u križevačkoj župi, pa stoga Križevčani i pokreću niz akcija, od simpozija i sličnih skupova do nastojanja da započne proces njegova proglašenja slugom Božjim.
TKO JE DR. STJEPAN KRANJČIĆ
Stjepan Kranjčić rođen je u Petrijancu 5. prosinca 1918. Majka mu je bila Mara, djevojački Papec, a otac Josip Kranjčić. Bio je najmlađe dijete iz brojne pobožne obitelji s desetero djece. Za svećenika ga je 6. lipnja 1943. zaredio nadbiskup Alojzije Stepinac. Mladu je misu služio u Ozlju, gdje mu je župnikom bio stariji brat dr. Matija Kranjčić, koga su komunisti ubili 1945. godine.
Najprije je (1943.-1945.) službovao kao kapelan u Požegi i u Zagrebu (1945.-1947. u župi sv. Marka). Kao sposoban, radišan, beskompromisan i neustrašiv svećenik godine 1947. postaje tajnikom biskupa Franje Salisa-Seewisa. U teškim i opasnim godinama toga rada čvrsto je držao Stepinčevu liniju crkvene neovisnosti, posebno protiv svećeničkih udruženja. Kao svećenika izrazite Stepinčeve linije Udba ga 1950. godine izgoni iz Zagreba, te naređuje da ne smije boraviti bliže od 30 kilometara Zagrebu.
Biskup Lach kod vlasti se zauzeo za Kranjčića pa je ipak (1950.-1952.) smio, zbog pripreme doktorata, stanovati kod karmelićanki u Hrvatskom Leskovcu. Usput je pomagao i susjednom župniku, svojemu najvećem prijatelju, Franji Kuhariću, koji je iz sv. Martina pod Okićem upravljao s više župa. Kuharić i Kranjčić zajedno su posjećivali nadbiskupa Stepinca, koji je u to doba iz lepoglavskog zatvora bio prebačen u Krašić. Disertaciju (Otkup pokroviteljstva u Zagrebačkoj nadbiskupiji) pred komisijom Keilbach, Bakšić, Cvitanović obranio je 31. svibnja 1952. na zagrebačkome KBF-u.
Iste godine postaje župnikom u Križevcima, gdje se istakao nevjerojatnom pastoralnom revnošću, karitativnošću, darežljivošću, gostoljubivošću, duhovnošću, skromnošću, poniznošću i asketskim načinom života. Pješice je ili biciklom danomice obilazio župljane u gradu i na selu. Mise je, vjeronauke, svibanjske i listopadske pobožnosti redovito držao i u središtu župe i na filijalama. Sve je godine sa župljanima pješačio u Mariju Bistricu u oba smjera. Inzistirao je na sakramentu pomirenja pa je bio na raspolaganju župljanima tijekom cijeloga dana (i noći). Držao je redovite duhovne obnove za okolne svećenike, koji su zbog njegove otvorenosti, srdačnosti i iznimne gostoljubivosti, veoma rado dolazili u križevačko župno središte.
Nakon šesnaest godina apsolutne zauzetosti za svoje vjernike na svim razinama življenja, Stjepan Kranjčić umire 10. travnja 1968. u pedesetoj godini života od posijedica druge operacije tumora na mozgu u jednoj rimskoj poliklinici. Pokopan je na križevačkom Gradskom groblju 16. travnja 1968. uz neviđen oproštaj naroda i klera. Na sprovodu se okupilo oko stotinu svećenika te višekilometarska kolona ožalošćenih vjernika. I nakon 40 godina od njegove smrti vjernici ga smatraju svećenikom na glasu svetosti, a njegov je grob, bez ikakvih organiziranih pohoda, redovito okićen cvijećem i svijećama.