Stjepan Tomić
Rhema, br. 31 – 2008., (Uskrs), str. 6 -7.
Ni kiša, ni snijeg, ni vjetar, ni blato, ni tuča – ništa ga nije moglo zaustaviti u njegovu pješačenju u planinarskim bakandžama na vjeronauk ili misu u filijalnu crkvu, udaljenu i po dva sata hoda, ili pak u odlaženju na ispovijedanje i pričest bolesnika, ili naprosto u obveznu jednogodišnju (osim blagoslova kuća) posjetu svih vlastitih župljana. Poznavao je sve svoje vjernike po imenu i prezimenu, dobi, obrazovanju, poslu – kao pravi pastir izvodio je svoje ovce na pašu. Molio je po tri krunice dnevno, dakako uz redovito trosatno moljenje Časoslova, klanjao se po sat gotovo svake noći, ali bio i jako dobro obaviješten o kulturnim i teološkim zbivanjima i u nas i u svijetu. Ostavio je neizbrisiv trag u križevačkoj župi, pa stoga Križevčani i pokreću niz akcija, od simpozija i sličnih skupova do nastojanja da započne proces njegova proglašenja Slugom Božjim.
Tko je dr. Stjepan Kranjčić
Stjepan Kranjčić rođen je u Petrijancu 5. prosinca 1918. godine. Majka mu je bila Mara, djevojački Papec, a otac Josip Kranjčić. Bio je najmlađe dijete iz brojne pobožne obitelji u kojoj je rođeno desetero djece. Za svećenika ga je 6. lipnja 1943. godine zaredio »nadbiskup Alojzije Stepinac. Mladu je misu služio u Ozlju, gdje mu je župnikom bio stariji brat dr. Matija Kranjčić, koga su komunisti ubili 1945. godine.
Najprije je (1943-1945) službovao kao kapelan u Požegi i Zagrebu (1945-1947) u župi sv. Marka. Kao sposoban, radišan, beskompromisan i neustrašiv svećenik 1947. godine postaje tajnikom biskupa Franje Salisa-Seevvisa. U teškim i opasnim godinama toga rada čvrsto je držao Stepinčevu liniju protiv svećeničkih udruženja. Kao svećenika izrazite Stepinčeve linije Udba ga 1950. godine izgoni iz Zagreba, te naređuje da ne smije boraviti bliže od 30 kilometara Zagrebu. Biskup Lach kod vlasti se zauzeo za Kranjčića pa je ipak (1950-1952) smio, zbog pripreme doktorata, stanovati kod kar-melićanki u Hrvatskom Leskovcu. Usput je pomagao i susjednom župniku Franji Kuhariću, koji je iz sv. Martina pod Okićeni upravljao s više župa. Kuharić i Kranjčić zajedno su posjećivali nadbiskupa Stepinca, koji je u to doba bio iz lepoglavskog zatvora prebačen u Krašić. Disertaciju je obranio 31. svibnja 1952. na zagrebačkome KBF-u.
Iste godine postaje župnikom u Križevcima, gdje se istaknuo nevjerojatnom pastoralnom revnošću, karitativnošću, darežljivošću, gostoljubivošću, duhovnošću, skromnošću, poniznošću i asketskim načinom života. Pješice je ili biciklom svakodnevno obilazio župljane u gradu i na selu. Mise je, vjeronauke, svibanjske i listopadske pobožnosti redovito držao i u središtu župe i na filijalama. Sve je godine sa župljanima pješačio u Mariju Bistricu u oba smjera. Inzistirao je na sakramentu pomirenja pa je bio na raspolaganju župljanima tijekom cijeloga dana (i noći). Držao je redovite duhovne obnove za okolne svećenike, koji su zbog njegove otvorenosti, srdačnosti i iznimne gostoljubivosti, veoma rado dolazili u križevačko župno središte.
Nakon šesnaest godina apsolutne zauzetosti za svoje vjernike na svim razinama življenja, Stjepan Kranjčić umire 10. travnja 1968. u pedesetoj godini života od posljedica druge operacije tumora na mozgu u jednoj rimskoj poliklinici. Pokopan na križevačkom Gradskom groblju 16. travnja 1968. godine uz neviđen oproštaj naroda i klera. Na sprovodu se okupilo oko sto svećenika te višekilo-metarska kolona ožalošćenih vjernika.’
I nakon gotovo 40 godina od smrti neprežaljenoga križevačkog župnika, vjernici ga smatraju svećenikom na glasu svetosti, a njegov je grob, bez ikakvih organiziranih pohoda, redovito okićen cvijećem i svijećama.