Tanja Baran
Glas Koncila 14/2007., str.28-30
Župnik koji može biti primjer svetosti
»Kako smo rasli fizički, tako smo rasli i u vjeri. Majka nas je redovito slala na vjeronauk u župu sv. Ane i na nedjeljne mise na koje smo odlazili svečano obučeni. Vršnjaci su nam se znali rugati zbog naših odlazaka u crkvu, govorili su nam da smo nazadni. Majčina molitva i odlučnost da ne klonemo i ne okrenemo leda Bogu u tim je trenucima bila presudna. Osim majke, odlučujuću ulogu u tom dijelu moga života odigrao je jedan veliki čovjek, tadašnji župnik dr. Stjepan Kranjčić. Bio je to župnik koji može biti primjer svetosti svim svojim kolegama. Takvih danas nema mnogo. To je svećenik koji je dao svoje jedine dobre cipele kolegi jer ih taj nije imao, koji je dao kaput župljaninu jer je taj drhtao od hladnoće pred njim. Koliko je samo siromaha k njemu dolazilo, a on bi za svakoga našao ponešto. Pitali bi uz zahvalnost oni koje je darivao: ‘Velečasni, ali što čete Vi obući?’ Redovito bi im odgovarao: ‘Ne brinite se, već ću se ja snaći’. Za svakog je župljana imao riječ utjehe, sa svakim je želio razgovarati, posjetiti ga. Posebno se brinuo za bolesne i umiruće hoteći da ne napuste ovaj svijet bez sakramenta, nepomireni s Bogom. Moja je majka neko vrijeme željela da postanem svećenik. Vlč. Kranjčić joj je rekao: ‘Molite, ali ako Bog ne usliši Vašu molbu, to znaci da Bog ima neke druge planove s Vašim sinom. A Njemu se može služiti i kao laik vjernik’. Ta mi se rečenica i danas često vraća u glavu. Znam se pitati kako ja to mogu Bogu služiti, činim li ja dovoljno za svoje bližnje, što još mogu učiniti da pomognem čovjeku u potrebi. Zato se i rado spominjem dr. Kranjčića, toga svetoga čovjeka i svećenika koji je svima ostao u najboljem pamćenju, ali čovjeku koji nije želio da se o svim njegovim znanim dobrima govori javno. Njegova nam skromnost nije dopuštala da ga javno hvalimo i uzdižemo. Sada ga spominjem u kontekstu utjecaja što ga je svojim primjerom utisnuo u moj život. Veoma težak je trenutak bio je kada smo saznali da boluje od teške bolesti. Ni vrhunski liječnici Rima nisu mu mogli pomoći. Bog ga je pozvao k sebi 10. travnja 1968. Njegov veličanstveni pogreb pamti se kao najveći u Križevcima. Taj događaj potvrđuje duhovnu veličinu i govori o tom jednostavnom i skromnom svećeniku koliko je bio blizak svakom čovjeku, a drag svom Bogu kojeg je tako vjerno služio. Moja svijeća na njegovu grobu samo je jedna od mnogih što i nakon gotovo 40 godina gore za zahvalnost što nam je dr. Kranjčić svojim primjerom pokazivao kako se ljubi Krist. Osobno mi je darovao molitvenik ‘Božje dijete’ koji su tiskali dominikanci još 1946. godine i prvu krunicu donesenu iz Rima. To su darovi koje i danas s radošću koristim u prilikama svojih duhovnih potreba.«