Na misi bi se župnik Kranjčić prekrasno držao, kao i na različitim pobožnostima, na primjer na pobožnosti križnoga puta, na koju smo uglavnom svi išli jer je bila nakon poldanje mise. Bio je uvijek dostupan za sakrament svete ispovijedi. Za njega je bilo jednako vrijeme podne ili pola noći, 12 sati u podne ili 12 sati u noći. On nije imao radno vrijeme, odnosno radno vrijeme mu je bilo uvijek, stalno. Ispovijedi su mi kod župnika Kranjčića ostale u lijepoj uspomeni. Nikada od velečasnog Kranjčića na ispovijedi nisam doživjela optužbe ili “špotanje“.
Iz sjećanja MARIJE ANTOLIĆ, Kranjčićeve župljanke iz Križevaca
„Zamislite! Idem upravo s Općine. Tamo me je dočekala vojna delegacija i crveni drugovi općinari i rekli su mi: ‘Moramo rušiti sv. Florijana jer tenkovi iz garnizona ne mogu skrenuti van na cestu.’ I što da im sad odgovorim na to? Rekao sam im: ‘Rušite! Ali napišite mi papir na kojem obećavate da ćete sagraditi drugu kapelicu sv. Florijana!’ Kad su čuli da budu trebali ponovno graditi, odmah su odustali od rušenja.“ To je bio kraj priče. Mene je fasciniralo kako je župnik Kranjčić imao hrabrosti tako se suprotstaviti komunističkoj vlasti izazivajući je da sruši jedan sakralni objekt.
Iz sjećanja ZDENKA AUGUSTINOVIĆA, Kranjčićevog vjeroučenika iz Križevaca
Župnik Kranjčić mi je krstio dvoje starije djece, Miodraga, rođenog 1963. i Marinu, rođenu 1966. godine. Miodraga je župnik dočekao u noći kako bi ga krstio. Župnik je došao pješice 1. kolovoza s Bistrice i pričekao nas je u pet sati ujutro. Nije mu bilo teško onako umornome od hoda dići se da dočeka kumove i da tajno krsti.
Iz sjećanja TEREZIJE BAHUNEK, Kranjčićeve župljanke iz Križevaca
Štefek i ja smo za maturu odabrali grčki. Štefek mi je pomogao oko radnje, neke sam stvari od njega prepisao. Apsolutno je bio bolji klasičar od mene. Na kraju sam bio oslobođen mature jer sam dobio četvorku iz grčkog, a da nije bio Štefeka bojim se da bih morao ići na polaganje mature, iako sam bio odličan đak.
Iz sjećanja STANKA BAŠLINA, Kranjčićevog gimnazijskog kolege porijeklom iz ozaljskoga kraja
Uvijek bi sugovorniku gledao blago u oči, fino je razgovarao s ljudima. Župnik Kranjčić bi znao ukoriti čovjeka na lijepi način. Ništa ne mogu zamjeriti župniku Kranjčiću. Brinuo se o meni kao o izgubljenoj ovci svoga stada.
Iz sjećanja JOSIPA BAŠTEKA, Kranjčićevog ministranta iz Križevaca
I prošle godine (2006.) primijetila sam da je njegov grob i nakon tolikih godina posjećen jer je uvijek bilo svježeg cvijeća i upaljenih svijeća. Po tome sam vidjela koliko je bio i ostao poštovan kao župnik.
Iz sjećanja KATARINE BEŠVIR, Kranjčićeve nećakinje iz Petrijanca
Sjećam se i susreta velečasnog Kranjčića s biskupom Lachom koji je znao doći k nama u Leskovac. U to sam vrijeme bila zadužena za portu pa sam im u govornicu donosila hranu. Jasno se sjećam kako je biskup velečasnom jedanput rekao: «Ja sam tebe poslao u Leskovac k časnama, a ne u Rakov Potok». Na to mu je velečasni odgovorio: «A što, preuzvišeni, s Francekom? Ne mogu gledati kako se sam muči». Mnogi su svećenici u to doba bili pozatvarani pa je mladi svećenik Kuharić imao tri, četiri župe. Velečasni Stjepan mu je zato pomagao. Biskup Lach mu je to više rekao u šali, smijao se, nije mu to zamjerio.
Iz sjećanja MARGARETE BREBRIĆ, časne sestre karmelićanke, vratarice u samostanu u Hrvatskom Leskovcu u kojemu je Kranjčić boravio kao duhovnik časnim sestrama
Bili smo na sprovodu župnika Kranjčića. Bio je to velik sprovod, plakalo se, ljudi su bili tužni. I danas se obvezno zaustavim kraj njegova groba. Više se ne molim toliko za njega. Češće krenem moliti pa se sjetim da on moli za nas. Znam da nas može zagovarati. Takvoga nije bilo kakav je on bio. Tko bi kao on onako bolestan klečao i molio? I otišao je, a da vjernicima nije rekao da je bolestan. Nije nas htio opterećivati svojim problemima.
Iz sjećanja KATE BREŽNI, Kranjčićeve župljanke iz Križevaca
O izgledu župnika Kranjčića mogu samo reći da mi je izgledao lijepo. Njegov lik ostat će mi zauvijek u sjećanju. Doživljavala sam ga kao starijeg čovjeka. Bila sam uvjerena da ima puno više godina nego što je realno imao. Djelovao mi je kao da je proživio dugačak život, a živio je samo 49 godina. Nije pridavao važnost izvanjskome. U svakom je trenutku bio spreman doći i napraviti nekome dobro.
Iz sjećanja IVANČICE CELOVEC, Kranjčićeve vjeroučenice iz Križevaca
Kranjčić je bio veoma inteligentan čovjek, bilo mu je jasno da je teško bolestan i da mu se smrt bliži. Vidio sam da je čovjek molitve, čovjek koji se ispovijedao, nisam mu imao što prigovoriti, bio je pripravan da se svaki čas sastane s Gospodinom. Nije se nimalo bojao smrti. Strpljivo je podnosio svu tu bolest, nije se bunio, sa svime je bio zadovoljan. Kranjčić je bio jedan svet svećenik. To se sjećam još iz Zagreba. Sjećam se, još kad smo ga posjetili u Leskovcu, rekao je da je dobro imati svetu vodu jer kad god se blagosloviš, uvijek imaš jedan blagoslov više. Vidjelo se na njemu da je intenzivno duhovno živio, mnogo je molio.
Iz sjećanja mons. VELIMIRA ČAPEKA, svećenika koji je cijeli svećenički vijek proživio djelujući u Vatikanu, brinuo se o Kranjčiću u vrijeme neuspješnog liječenja u Rimu
Kad sam saznala da se ljudi naveliko prisjećaju župnika Kranjčića, bila sam sretna, zadovoljna. To me potaklo da molim zagovor vlč. Kranjčića za svoju kćer. Otada mu se redovito utječem. Do tada sam se molila blagopokojnom sv. Ocu Ivanu Pavlu II., a sada još i župniku Stjepanu Kranjčiću na tu nakanu.
Iz sjećanja ANKICE DESPUTOVIĆ. Kranjčićeve vjeroučenice i župljanke iz Križevaca
Nosio je svoj teški križ, gorko iskustvo u ono vrijeme s komunistima i partizanima. Brata, koji ga je othranio i odgojio, su mu ubili, tako da o svojem porijeklu i prošlosti nije volio govoriti.
Sve policije, pa i UDBA, služile su se istim metodama. Zastrašivanjima, izazivanjima nereda i fizičkim maltretiranjima. O tome on nije nikada htio govoriti, niti sam ga ja pitao. Znao sam jedino da ga na policiju nisu pozivali na ćaskanje i šalicu kave, nego se znalo kakve su to torture bile, posebno za svećenika…
Smrt prečasnog Kranjčića me strašno pogodila. Nisam toliko plakao ni kad su mi mama i tata umrli. Duboko u duši sam bio potresen njegovom smrću. Osobno sam uvjeren da je bio živi svetac. To je bilo moje uvjerenje koje me godinama držalo.
Iz sjećanja svećenika STJEPANA DRUGČEVIĆA, Kranjčićevog ministranta i učenika iz Dijankovca
Sjećam se kako je župnik Kranjčić u kapelu u Erdovec dolazio pješice ili biciklom. A nastavu nam je u Podgajcu držala jedna učiteljica (podaci poznati) koja je išla iz Podgajca u Erdovec velečasnoga napadati u crkvu da mi ne smijemo ići na vjeronauk. Puno ga je puta ona u crkvi i javno napadala. Na kraju je našla nekakve huligane koji su ga, dok je jedanput išao na vjeronauk, pričekali i istukli. Učiteljica je i nama djeci prijetila. Ali se velečasni nikada nije dao zastrašiti. Tko bi njemu onakvome dao straha?!
Iz sjećanja KATARINE ĐURINIĆ, Kranjčićeve vjeroučenice i župljanke iz Dijankovca
Župnik Kranjčić je bio lijep čovjek, lijepoga pogleda, imao je snagu, energiju, bio je odlučan. Hodao je kao neki vojnik. Lijepo je govorio, nikada nije zastajkivao ili zamuckivao, govorio je i našim domaćim kajkavskim jezikom i književno, kako s kim. Propovijed je uvijek davao iz glave, nikada nije čitao, krasno je pjevao. Za moj je pojam velečasni Kranjčić bio predobar. Razgovarao je s nama o bilo čemu, uvijek se spustio na našu razinu, osjećali smo se kao da smo njegovi najbolji prijatelji. A tako su se osjećali svi s kojima je došao u kontakt. Uvijek je bio čestit. Danas isto ima dobrih svećenika, no svećenici danas više nisu takvi kakav je bio naš Kranjčić. Bolji čovjek od Kranjčića ne postoji, ma kakvi.
Iz sjećanja STJEPANA HARČE, Kranjčićevog pastoralnog suradnika iz Dijankovca
Dolazak velečasnog Kranjčića u takvoj nam je situaciji bio kao pravo osvježenje, on je bio jedna ljubazna, prava svetačka pojava. Bio je tako ozbiljan u poštovanju nadbiskupa, prema svojim svećeničkim obvezama. Bio je prijatelj svakome tko je došao u župu. U kancelariji nije imao radnog vremena, on je u njoj bio uvijek. Svakome je nešto dao, smogao bi taj darak od bilo kuda. Najviše je držao do svećeničkog celibata, do čistoće.
Velečasni je Kranjčić dolazio u našu kuću i sa suprugom je znao govoriti o svakodnevnim stvarima, međutim je najviše govorio o tome da se kao vjernici moramo držati na visini, da se ne smijemo dati zastrašiti, iako su vremena bila takva da su se ljudi bojali jedni drugih. Pričao nam je o teškoj situaciji, o tome kako su se svećenici pokolebali radi svoje sigurnosti.
Kao mlad čovjek velečasni se Kranjčić iskazao kao neustrašiv. Bio je pun želje da se Crkva drži u svom dostojanstvu, potpuno uvjeren u nevinost našega nadbiskupa Stepinca, što smo svi znali da je nevin, i da nije odobravao poteze niti hrvatskih vlasti, a kamoli partizanskih.
Iz sjećanja SLAVICE HOSU, Kranjčićeve župljanke u župi sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu u kojoj je Kranjčić bio kapelan
Kranjčić je bio uzoran svećenik, na zemlji Božji čovjek, koji je osvajao ljude svojom poniznošću, širokogrudnošću, molitvom, raznoraznom revnošću, njega su župljani jako voljeli. Dokaz tome je da, otkad je on preminuo, nikada nije nedostajao cvijetak na njegovu grobu. Kad mi sestre idemo na groblje, i kod njega se malo pomolimo.
Iz sjećanja MARTE GRUBAČ, časne sestre bazilijanke koja je u Kranjčićevo vrijeme živjela u Križevcima
Kroz sakristansku službu, a i inače kroz život, imala sam prilike kontaktirati s puno svećenika, ali takvoga, posebno dobrog, dragog, apsolutno potpunog svećenika poput Stjepana Kranjčića nisam nikada prije ni kasnije susrela.
Kada me je najviše trebao, a ja bih zakasnila pet, deset minuta jer sam imala teške obiteljske prilike pa nisam stizala ranije, on je, siromah, zvonio umjesto mene, bez ijedne riječi primjedbe ili prigovora. Taj čovjek nikada nije prigovarao, uvijek je blagoslivljao djecu, poticao obitelji da rađaju djecu. Redovito je davao ljudima, i to ne od svojega suviška, nego od sebe. Jedan naš susjed Vilko Jaki nije imao kaput. Velečasni je skinuo svoj kaput i dao ga Vilčamu. Rekao je da će se on već nekako snaći. Tamo gdje je došao u blagoslov, a u kući su bila djeca, ne bi htio ništa uzeti, nego je još i nadodao.
Iz sjećanja IZIDORE JAMBREK, Kranjčićeve sakristanke u tada filijalnoj gradskoj crkvi Blažene Djevice Marije Žalosne u Križevcima
Jednog dana krečio nam je kuću naš maljar Joža, kako smo ga zvali, i u pauzi uz kavu razvezao govor o svom župniku Kranjčiću. Između ostalog rekao je otprilike ovako: “Znate, to vam je bio tako dobar svećenik kakvog još u ovom kraju nije bilo. Njegovu dobrotu i ljubav neću nikad zaboraviti. Dok god budem živ i dok budem mogao nosit ću mu u znak zahvalnosti kantu cvijeća na grob i zapaliti svijeću. Volio je malog čovjeka, a taj mali čovjek prepoznaje njegovu svetost. Ja vjerujem, on je svet, on mi i dalje pomaže, on me je više razumio nego moj rođeni otac.“
Iz sjećanja ZINOVIJE KOLIĆ, časne sestre bazilijanke, viceprovincijalne poglavarice u križevačkom samostanu
Teško je riječima izreći sve vrline toga plemenitog čovjeka i svećenika, osobito njegovu duhovnu dimenziju. Nikada nije težio za materijalnim, nije mu bilo bitno imati, nego biti, biti za svoga Stvoritelja i brata čovjeka.
Svake godine kroz cijelo korizmeno vrijeme redovito bi postio, kako bi se što temeljitije duhovno obogatio i pripravio za najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Stoga je osobito znakovito da ga je upravo u uskrsno vrijeme, za koje se svake godine tako redovito i pokornički pripremao, Gospodin pozvao k sebi u vječnost, 10. travnja 1968. godine.
Iz sjećanja STJEPANA KOPRIĆA, Kranjčićevog suradnika i prijatelja iz Prikraja kraj Križevaca
Na misama je župnik Kranjčić izgledao, ako se tako smijem izraziti, sveto. Takav je bio moj dojam. Imao sam osjećaj da u tim trenucima mise živi s nebesima. Prije Drugoga je vatikanskog koncila župnik Kranjčić bio leđima okrenut puku, ali kada bi se u pojedinim trenucima okrenuo, crkva bi zračila, osobito za njegovih propovijedi. Bio je izniman, krasan čovjek.
Bilo mi je rečeno da se trebam upisati u Partiju ako želim studentski kredit. Postojala je čak i rubrika s pitanjem o članstvu u Partiji i na tome su se dobivali bodovi. Tako sam se upisao u Partiju. Došao sam kući jednoga petka početkom prosinca. Baki sam rekao da sam se upisao u Partiju i ona me više nije htjela ni pogledati. Rekla je da sam Antikrist. U subotu sam otišao župniku Kranjčiću i sve mu ispričao, a on me primio za ruku i rekao: “Sve bude dobro!“ U nedjelju je nenajavljeno došao k nama. Mi smo se svi ustrčali po kući od uzbuđenja, a on je zatražio razgovor s bakom. Razgovarao je s bakom i baka je od toga razgovora sa župnikom Kranjčićem opet razgovarala sa mnom. Čak mi je dala i novac za fakultet.
Iz sjećanja Zlatka Kopse, Kranjčićevog vjeroučenika, kasnije diplomata
Spremao sam se u Pakrac u staklarsku školu. On je uvijek bio darežljiv čovjek. Ali tada! U kuverti mi je dao toliko novaca da se meni, kad sam došao doma, zavrtjelo u glavi. Vratio sam se nazad i rekao: «Velečasni, Vi ste se zabunili». Kako je župnik Kranjčić i inače vrlo brzo govorio, tako mi je i tada brzo rekao: «Ne, ne, ne, Marcel, ti si meni bio jako dobar ministrant, ja to tebi dajem, to bude tebi za potrebe. Ja sam isto bio u internatu, samo u sjemeništu, ti si u učeničkom domu u Pakracu, ja znam kako je to, neka ti to bude». Nas je u ono vrijeme bilo puno djece i kao obitelj nismo puno imali. Političko je stanje bilo takvo da smo mi kao crkvena obitelj bili neprijatelji društva. Mojima su ranije uzeli dućan, livade, tati je zato bilo teško. Tako da je meni taj materijalni dar Bog poslao preko Kranjčića.
Sjećam se da se župnik Kranjčić posebice brinuo o Slavoljubu Petraču. Petrač je bio jako pametan svećenik, poliglot, njemu se zbog puno učenja pomiješalo u glavi i više nije bio za svećeničku službu. Kolege su ga odbacile, samo su se grkokatolik Firak, Juršetić iz Miholca i osobito naš Kranjčić brinuli o njemu. Kranjčić mu nije dopustio da se intelektualno zapusti. Molio ga je da nedjeljom u 9 ujutro u sv. Križu služi misu za inteligenciju. Pomagao je i oko blagoslova, i u Miholec je išao po blagoslovu kuća. Kod Kranjčića je često jeo, redovito je ispomagao na proštenjima. Kranjčić se o njemu materijalno brinuo. Prigrlio ga je kao brata. Petrač je bio jedan od svećenika kojega je Kranjčić najviše volio. Nije dopustio da potone kao čovjek i svećenik. Bila je to velika ljubav i poštovanje.
No, bilo je u križevačkom kraju svećenika koji su bili poznati kao komunistički doušnici, konfidenti. O tim se svećenicima, komunističkim doušnicima, Kranjčić nije izjašnjavao ni lijepo ni ružno. Osobito pred nama vjernicima nikada ni o jednom svećeniku nije rekao niti jednu ružnu riječ.
Iz sjećanja MARCELA KOVAČIĆA, Kranjčićevog vjeroučenika i ministranta iz Križevaca
Kranjčića sam doživio kao vehementnu osobu, on je bio čovjek koji se kretao u zamahu, imao je brz, odlučan hod. U njemu sam vidio osjećaj čvrstine, odlučnosti. Za oltarom je bio svetac. Služio je fantastičnu, sabranu, razgovijetnu misu, i bio je odličan propovjednik.
Kako je bio čovjek velike kulture, koji je u tadašnje vrijeme dolazio i do inozemnih časopisa, sve je pratio što se u kulturi događalo, sve ga je zaintrigiralo. Kako sam s Kranjčićem razgovarao o svemu, on me zadužio da pratim sve i da mu kažem sve što je u Zagrebu značajno od koncerata i kazališta. Kulturni je život Kranjčić jako njegovao. Kako je čitao kojekakve časopise, skupio bi župnike i informirao ih što se u svijetu događa, i iz politike i iz kulture.
Čim je Kranjčić čuo da se bavim glazbom, odmah je došao gore na kor, pa me pozvao k sebi u župni dvor. Odmah me pitao za planove oko zbora. Zbor sam bio kompletirao, ali su mi nedostajali basovi. I Kranjčić se meni ponudio da bi mi pjevao bas. Pjevao je uvijek kad nije bio za oltarom, a obično su za veće proslave bili drugi predvoditelji mise.
Iz sjećanja maestra VLADIMIRA KRANJČEVIĆA, Kranjčićevog povremenog župnog orguljaša i zborovođe u Križevcima
Velečasni Kranjčić je bio čovjek koji nije živio za sebe. Nikada nismo opazile da bi on bio i najmanje sebičan, ne sjećam se da smo mu mi uopće nešto davale. Vjerojatno smo mu, kao i svim svećenicima, dale nešto novca, ali mi niti kao poglavarici koja je plaćala, naš financijski odnos nije ostao u sjećanju. Toliko je bio duhovan da mi je to bilo najvažnije, a sve nam je ostalo bilo nebitno, usput.
U Leskovcu nije imao prijatelja, nije ih ni imao prilike steći. Zato si je bio dobar s Francekom Kuharićem. Jako su si bili dobri i često su se posjećivali. Dobro sam zapamtila kako se govorilo da će velečasni Stjepan biti biskup. Tim je veće iznenađenje bilo kad je za biskupa bio ređen njegov i naš prijatelj Kuharić.
Iz sjećanja MIRJANE OD DJETETA ISUSA KUKULJAN, časne sestre karmelićanke koja je u vrijeme Kranjčićeva boravka u njihovom samostanu u Hrvatskom Leskovcu bila poglavarica samostana
Stjepana Kranjčića se sjećam jako dobro. Bio je tih, skroman i povučen dječak, srednje tjelesne građe, uvijek uredan i čist. U školi je bio izvrstan učenik pa je, kao i ja, često od učiteljice dobivao zadatak da pomaže slabijim učenicima. On je to vrlo rado i savjesno obavljao, a i sam bi pojedinim slabijim učenicima nudio svoju pomoć. Osobito je bio dobar u računu i povijesti.
Iz sjećanja FRANCE LESKOVAR, Kranjčićeve kolegice iz osnovne škole u Petrijancu
Principala, kako sam zvao župnika gospodina Kranjčića, doživio sam kao vrlo duhovnu osobu, kao onoga tko ima svoj stav. On je bio čovjek euharistije. Bio je izrazite Stepinčeve škole, toliko principijelan, bez kompromisa. Od njega sam jako puno naučio. Kod naših razgovora, pa uz obroke i večere, upijao sam svaku njegovu riječ. Bio je vrlo strog u nekim stvarima. On je primjerice služio prvu misu u šest sati ujutro, a ja sam već u to doba, dakle u šest, morao biti u ispovjedaonici. Poslije bih ja imao svoju misu. Tražio je da tako rano budem u ispovjedaonici čak i ako nikoga nije bilo. Govorio je da ako i nikoga nema, da ćemo mi vjernike čekati. Davao je maksimalnu priliku ljudima da se ispovjede.
Prema kapelanu je bio jako fer. Financijski je prema meni bio korektan. Nije bio škrt, zapravo je bio galantan. Mene su najviše obogaćivali susreti i razgovori s njim u svakome pogledu. Bio je vrlo širok, govorio bi o čemu god hoćete. O svojoj je prošlosti malo govorio. Ni na što se on nije tužio. Ako nije bilo gostiju, znali smo nakon večere jako dugo ostati i pričati. Znao sam ga izluđivati s pitanjima, sviđalo mi se to. On je pak na sve imao odgovor, i s te mi je strane bio vrlo drag i normalan. Nikada mi nismo imali neki sukob.
Iz sjećanja PETRA LOVAŠENA, Kranjčićevog kapelana u Križevcima
Pamtim Kranjčićeve krunice. Molio ih je prije svete mise klečeći u sredini crkve. Imao je posebnu klupu. Pamtim i da je uvijek bio u ispovjedaonici, a ako je negdje drugdje služio misu pa bi došao kasnije, otvorio bi vrata od sakristije i glasno rekao: “Ima li koga za svetu ispovijed?“ U iščekivanju pokornika župnik je u ispovjedaonici molio časoslov. Nikada se nije trebalo ići po njega kako bi se pristupilo sakramentu ispovijedi. Posebno bi uoči blagdana poticao i pozivao vjernike na sakrament pomirenja. Blagdan sv. Ane nije prošao, a da župni zbor nakon središnje svete mise nije bio počašćen objedom kod župnika Kranjčića. Ostalo mi je u sjećanju kako je sam župnik Kranjčić dvorio svoje goste donoseći hranu iz kuhinje u blagovaonicu, obilazeći svakoga i nutkajući ga hranom.
Iz sjećanja ŠTEFICE PALOŠIKA, Kranjčićeve vjeroučenice i zborašice u Križevcima
Jako se brinuo o vjeronauku. Moji roditelji i ja mislili smo da kada primim sakramente, da više ne trebam ići na vjeronauk. A na blagoslovu se on začudio kako mene više nema na vjeronauku. Moji su rekli da sam primio sakramente i da sam već velik. Ne, rekao je župnik, pa on i sada u gimnaziji treba ići na vjeronauk. On to naše mišljenje nije ismijao, samo me potaknuo da nastavim dalje. Ponovno me prigrlio kao da smo prekjučer bili skupa na vjeronauku. No, ja sam zbog prekida osjećao rupu. Župnik je i na to pazio, poticao je na odgovornost. Ali je poticao tonom kojim te želi, a ne tonom žandara ili pandura.
Iz sjećanja VLADIMIRA PALOŠIKE, Kranjčićevog vjeroučenika i ministranta iz Križevaca
Stjepan je bio povučen dječak, rijetko je sudjelovao u našim nestašlucima. Ipak, kao dobar đak, uvijek je rado pomagao nama slabijima, pa je i meni često objašnjavao zadatke, naročito računanje.
Iz sjećanja STJEPANA PATRČEVIĆA, Kranjčićevog osnovnoškolskog kolege iz Petrijanca
Velečasni Kranjčić je bio niski, lijepi, mršavi čovjek. U kontaktu s ljudima bio je previše dobar, sa svima je razgovarao, nikada nije pitao tko je bogat, a tko siromašan. Uvijek je bio smiren, i u bolesti pri kraju života nije bio ništa živčan, uzrujan. Uvijek je bio nasmijan, vedre naravi i uvijek se lijepo držao. Ni crvu ni mravu nikada se nije zamjerio, svi smo ga voljeli.
Na sprovode je uvijek dolazio i krasno ih je vodio. Mi smo kao obitelj doživjeli veliku tragediju. Sin Stjepan nam se utopio 1966. Bilo je to vrijeme kada je velečasni već bio jako bolestan. Htjeli smo da nam sprovod vode trojica svećenika. Župnik Kranjčić osobno nije mogao doći, ali nam je, makar je bio u svojim bolovima, dao riječ utjehe i pronašao je i poslao trojicu svećenika.
Iz sjećanja BARBARE PICIG, supruge pokojnog zvonara Stjepana Piciga iz filijalne crkve sv. Katarine u Erdovcu
Nosila sam na farof mlijeko, jaja, povrće i ostale namirnice. Tako sam na farofu bolje upoznala župnika i časne sestre koje su radile i stanovale tamo. U zimsko doba, kada nije bilo toliko posla na gospodarstvu, posuđivao mi je knjige o životu svetaca i druge knjige duhovnog sadržaja. Kad više nije imao knjiga, u šali sam mu rekla da ću onda ići na zabave. Malo se je zamislio i rekao: «Pa, idi ako misliš da je to dobro». Drugi bi mi to zabranjivali, s obzirom na to da imam dvoje male djece i da živim s roditeljima. Kranjčić je znao da se neću upustiti u kojekakve avanture.
Iz sjećanja DRAGICE PAŽIN, Kranjčićeve župljanke iz Karana
Župnik Kranjčić je insistirao na kvalitetnom pastoralu cijele župe, nije se brinuo samo za grad, važni smo mu bili i mi na selu. I njegovanju običaja pridavao je važnost. Zato smo kompletne vjeronauke za sakramente imali kod sv. Katarine. Radije se žrtvovao on pa je dolazio k nama pješice, nego da smo mi djeca pješačila u grad. Fizička mu žrtva nije bila mrska. Svi smo iz Erdovca, Dijankovca i Podgajca dolazili na svibanjske i listopadske pobožnosti jer je i velečasni pješice dolazio svaki dan. Ljudi su dolazili u velikom broju. Prema župljanima je bio jako dobar pa se većina rado odazivala. A i poštivali su to što on zbog nas dolazi iz grada pješice.
Iz sjećanja ĐURE PICIGA, Kranjčićevog vjeroučenika iz Erdovca
Jedna mi je časna sestra ispripovijedala jednu situaciju koja pokazuje koliko je Stjepan kao svećenik držao do svete čistoće. Časna ga je kod oblačenja misnog ruha u sakristiji dodirnula za nogu, pa je on nakon toga u znak pokore izabrao post te nije doručkovao. Prikazao je post kao zadovoljštinu.
Iz sjećanja MATE REPIĆA, Kranjčićevog kolege svećenika iz iste generacije, također rodom iz Petrijanca
U župi sv. Ane u Križevcima toga dana bila je krizma. Moja je majka imala infarkt. Primijetila sam da nešto nije u redu s majkom pa sam rekla djeci da se ne razilaze jer baki nije dobro. Planirala sam kako će jedno od njih otići na ambulantu, a drugo u župni ured po svećenika. Tako je i bilo. Ne sjećam se tko je kamo otišao od njih dvoje. No, sjećam se da je župnik došao odmah, doletio je, meni se činilo u času, na motoru, a imao je punu kuću gostiju – podsjećam da je bila krizma. To znači da je bio biskup zajedno sa svećenicima kod župnika Kranjčića. Kad je vlč. Kranjčić došao, već je bilo gotovo. Mama je umrla, ali je župnik sve izmolio nad njom, dao joj je i bolesničko pomazanje. Kad je izlazio iz kuće, došli su ljudi iz ambulante, a župnik Kranjčić im je rekao: “Više niste potrebni.“
Iz sjećanja JELICE RUNDEK, Kranjčićeve župljanke iz Križevaca
Jednog sam dana s prijateljem, sada već pokojnim Mijom Bačanom, putovao iz Jalžabeta u Križevce. Budući da smo u Križevce došli dosta rano, a znajući da je Stjepan ondje župnik, predložio sam prijatelju da ga posjetimo, što smo i učinili. Dočekao nas je iznimno srdačno, oduševljen što nas vidi. Začudilo me njegovo poznavanje prilika u rodnom Petrijancu. Iako je vrlo rijetko dolazio rodnoj kući, znao je tako reći za svaku obitelj u Petrijancu, za sve me pitao, čak je znao i za pojedine mlađe članove u obiteljima koji mu i nisu bili u rodu. Zadržali smo se u razgovoru sa Stjepanom oko sat i pol, a tada je rekao da mora na pastoralni pohod jednoj obitelji.
Iz sjećanja JOSIPA RUŠECA, Kranjčićevog prijatelja iz djetinjstva u Petrijancu
Jedanput sam na Štefanje, zamoljen od svojega župnika, također Stjepana, nakon što smo imali misu poldanjicu u Gušćerovcu, župniku Kranjčiću odnio dar. Otišao sam biciklom. Došao sam, čestitao mu, predao mu dar i rekao mu da me šalje moj župnik. Insistirao je da im se pridružim na objedu. Uveo me, a kad tamo! U društvu je sjedio grkokatolički biskup Bukatko. Jako sam se začudio kako me Kranjčić kao svojega gosta uveo u tako visoko društvo kao ravnopravnoga člana. Pojeo sam i otišao, ali nikada nisam zaboravio kako je on mene, a bio sam još nitko i ništa, uveo u tako visoko društvo.
Moj je župnik Lugarec bio dobar župnik. Za njega su župljani znali reći: «Dobar je kao kruhek». I bio je stvarno dobar, puno mi je pomogao. Međutim je Kranjčić bio drugačiji, pristupačniji, on je bio baš svet čovjek. Onaj koji je svet – bliz je svima. Meni je bio bliz, a takav je bio svima koji su ga imali sreću upoznati.
Iz sjećanja PAVLA ŠATRAKA, umirovljenog svećenika koji je kao sjemeništarac iz Križevcima obližnjeg Svetog Petra Orehovca kontaktirao s Kranjčićem
Sjećam se jedne gospođe kojoj je sin otišao u Belgiju. Kad se napokon javio, poslao joj je nekakve papire na francuskom i ona je to nosila župniku da joj prevede. Župnik nije težio tome da mu netko za ono što radi nešto plati ili već nekako uzvrati. Sve što je radio, radio je da pomogne čovjeku. Uvijek je bio na usluzi.
Župnik Kranjčić je bio blag, pun strpljenja, iskren, ponizan, požrtvovan (primjer: bolesniku je išao usred noći dati posljednju pomast i to ne jednom nego bezbroj puta). Nikada mu ništa nisam zamjerila, niti sam čula da mu je itko što zamjerio. Ostao mi je u posebno lijepoj i dragoj uspomeni. Svaki dan se molim da Bog odredi da župnik Kranjčić postane blaženi. To bi bila velika milost za mene i za sve nas.
Iz sjećanja VESNE SRBLJINOVIĆ, Kranjčićeve vjeroučenice i župljanke iz Križevaca
U ime župe sam se i oprostio od velečasnog Kranjčića na sprovodu. Taj sam govor imao napisan, ali ga više nemam. To mi je netko sročio, ne sjećam se više tko. Ali sam stajao iza svake izgovorene riječi na sprovodu. Govor je bio o Kranjčićevoj dobroti, požrtvovnosti, on je bio predobar čovjek. Na sprovodu sam nosio križ. Kad smo došli do groblja, čuli smo da u sv. Ani, gdje je ranije bila misa, još ima ljudi koji nisu ni krenuli. Došao je toliki narod, ne samo iz naše župe. A koliko je svećenika samo bilo… I danas odem velečasnome na grob, stanem, pomolim se pred grobom. Njegov je grob uvijek pun cvijeća, ali ne znam tko to sve nosi. Ne čudi me to jer je Kranjčić kao čovjek bio svetac, sve bi dao od sebe, sve, sve, sve.
Ja sam velečasnome vodio financije. Nije mu bilo važno što sam bio seljak, imao je povjerenja u mene. Ako je dobio kakvoga milodara ili dar uz blagoslov kuća, sve sam nosio u banku. Uvijek sam znao koliko je novca u blagajni. U crkvu nisu išla gospoda, niti za Kraljevine Jugoslavije, niti za vrijeme Nezavisne, ni za vrijeme komunizma, ni danas. Gospoda ne idu u crkvu, ide sirotinja. Zato penez u blagajni nije bilo puno. Ta mizerija od novca teško je bila dovoljna za preživljavanje njima na župnome dvoru.
Sam je Kranjčić bijedno živio, skromno, jako skromno. U njegovo je vrijeme bilo puno sirotinje. Mi smo seljaci nerijetko hodali bosi. Jednom sam prilikom sa župnikom stajao ispred crkve. Razgovarali smo, a prema nam je išao nepoznati siromah u starim, potrganim cipelama. Ja sam samo gledao, a velečasni mu je prišao, bez riječi je uzeo njegove cipele, obuo ih na svoje noge, a njemu je dao svoje bolje cipele. Isuse slatki, kad se toga sjetim.
Iz sjećanja IVANA ŠIPUŠIĆA, Kranjčićevog pastoralnog suradnika u Križevcima, župnoga blagajnika
Ostalo mi je u sjećanju da je prečasni često u džepu svojega crnog habita za svakog od nas djece imao bombon. A u to je vrijeme bombon za nas bio velika, uvijek željena poslastica. Niti je bilo novaca za taj „luksuz“, niti je bilo tih slastica kao danas. A on ih je iz džepa vadio kao iz neke čarobne kutije.
Kad bismo se sreli u gradu, bilo mu je drago što smo se susreli, pitao bi me kako je u školi, kako je kod kuće, i savjetovao mi je „neka se pazim“. U to vrijeme bilo je često svakakvih spletkarenja od strane komunista u cilju blaćenja i izrugivanja Crkve i vjernika, a posebno se to htjelo pokazati djeci i mladima, radi zastrašivanja i možebitnog okretanja mladih prema komunizmu. Stoga sam njegov brižni „neka se pazim“ dobro razumio. Taj izraz mi je davao i snage i hrabrosti da se odupirem kojekakvim podmetanjima i ruganjima koje sam doživljavao kao vjernik.
Iz sjećanja ŽELJKA ŠTUBELJA, Kranjčićevog vjeroučenika i ministranta iz Križevaca
Po svojim je osobinama on za mene svet svećenik. Ako zbog ničega drugog, onda zato što je po cijele noći ležao na podu, takva je žrtva za Boga zasluga za svetost. A molio je i molio. Ako ga nitko nije trebao, i ako nije pisao, klečao je pred oltarom. Ja mogu posvjedočiti da je zaslužan za svetost.
Iz sjećanja s. JUDITE TOMLJANOVIĆ, Kranjčićeve časne sestre kuharice u Križevcima
Svakoga tjedna, obično četvrtkom, Miško Pavišić, Božo iz Preseke, Ivan Mustak iz Đurđica i ja, a nekada i grkokatolički kanonici, sastajali smo se kod Kranjčića. Zajednički smo molili svećeničke molitve, brevijar i imali meditacije. Tada nije bilo toliko duhovnih knjiga kao danas, pa je Kranjčić prevodio s francuskog dijelove knjiga francuskih i njemačkih teologa i duhovnika, spremajući rekolekcije. Kada bi nam držao te rekolekcije – meditacije, to je zaista bio jedan snažan duhovni doživljaj. On je to radio s puno truda i ljubavi. A to je bilo slatko i korisno za naš duhovni život.
Osim toga, Kranjčić bi mjesečno, a i češće, zvao nekoga iz Zagreba: profesora teologije, patra isusovca ili franjevca za rekolekcije. Bez Kranjčića ne znam bih li ja izdržao kao župnik u Dubovcu nekoliko godina. I materijalno nas je pomagao i duhovno nas je držao. Ako jedan četvrtak netko nije došao, on se interesirao, brinuo, poslao čovjeka ili je čak osobno mopedom došao po bilo koga od nas.
Kranjčić je kao tajnik išao s biskupom. Onda je i on dobio batina. Dakle, trpio je. Priznavaoc je, rekli bismo mi danas. Puno je toga pretrpio i šutio, nije se usudio reći. Na žalost, umro je prije nego što je o tome istinu napisao. To je za Kranjčića kao čovjeka i svećenika bio životni ispit. Trpio je i bio tučen. Upoznao je zlo i laž ateizma. Znao je bolje nego drugi ocijeniti lukavost i perfidnost komunizma. Često nas je upozoravao na opasnosti. Njemu imamo zahvaliti što smo ostali na visini svećeništva. I da smo uopće izdržali tamo gdje smo bili i da smo napravili nešto. Kranjčić se nije bojao govoriti, ali je dobro znao kad i gdje može nešto reći.
Iz sjećanja BLAŽA TOTE, Kranjčićevog kolege koji je svećenički djelovao u Dubovcu blizu Križevaca
Stric Štef i stric Matek bili su jako različiti po karakteru. Stric Matek je više bio kao gospodin, a stric Štef je uvijek bio više skromniji, pobožniji. Sjećam se da je rado razgovarao o jednostavnim stvarima.
Kao djevojka na tavanu sam našla njegove bilježnice s malo debljim koricama i naljepnicama s njegovim imenom i prezimenom. Imao je prekrasan rukopis. Pisao je krasopisom koji je tada bio u modi. Ali nijedna bilježnica, nažalost, nije sačuvana.
Iz sjećanja MARIJE VRBANČEVIĆ, Kranjčićeve nećakinje iz Petrijanca