Na dan 13. obljetnice kanonizacije sv. Marka Križevčanina 2. srpnja 2008. godine u Križevcima je objavljen novi broj lista obiju križevačkih župa „Sveti Križ”. Ovaj broja lista u povodu je proslave kanonizacije gotovo u cijelosti posvećen sv. Marku Križevčaninu te križevačkom župniku na glasu svetosti dr. Stjepanu Kranjčiću, čija Godina traje od 10. travnja 2008. u povodu 90. obljetnice Kranjčićeva rođenja i 40. godišnjice njegove smrti.
U listu su u rubrici „Duhovna promišljanja” objavljena duhovno – teološka razmišljanja dr. Kranjčića objavljena u „Našoj Gospi Lurdskoj”“. U rubrici „Tu pokraj nas” donesene su dvije uspomene na dr. Kranjčića. „Hodočašća župljana” donose izvještaj s hodočašća križevačkih vjeroučenika u Našice gdje su predstavili dr. Kranjčića prezentacijom i kvizom. Rubrika „Dječje stvaralaštvo” donosi dječja razmišljanja o sv. Marku Križevčaninu i o župniku Kranjčiću. „Od svega ponešto” se osvrće na znanstveni skup „Život i djelo dr. Stjepana Kranjčića”, na predstavljanje književnih i audiovizualnih ostvarenja o dr. Kranjčiću. U rubrici „Vijesti iz župa” prikazuje se duhovna obnova uoči otvorenja Godine dr. Kranjčića, otvorenje Godine, otkrivanje spomen-ploče posvećene dr. Kranjčiću, okrugli stol o dr. Kranjčiću i predstavljanje dr. Kranjčića našičkom Franjevačkom svjetovnom redu u župi BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina. Čitatelji lista posebno su zapazili teološki esej Kranjčićeva vjeroučenika Branka Tinodija kojeg ovdje prenosimo u cijelosti:
Dobri župnik Kranjčić
Jedna od stvari koja je obradovala mnoge u Križevcima utemeljenje je udruge u čijem je središtu promicanje svetog života Stjepana Kranjčića, bivšega križevačkog župnika. Vjerujem da dijelim mišljenje mnogih da je veoma malo naših suvremenika koji su se tako duboko utisnuli u sjećanje svekolikoga križevačkog puka kao on. U razgovoru s ljudima našega kraja dovoljno je samo spomenuti njegovo ime i poteći će slap hvale i poštovanja. Naš je svijet toga čovjeka posvojio. To se vidi i prema tome što mnogi vjerojatno ni ne znaju da se njegovo prezime ne izgovara Kranjčec nego Kranjčić. Znam da je ljude impresioniralo i to što je bio doktor znanosti. U očima ljudi već je završena teologija mnogo. K tome još biti doktor teologije, koliko je za to znanja bilo potrebno?! I upravo takav je bio poslan k nama u Križevce. On je s nama proveo velik dio svoga životnog vijeka! U to vrijeme Kranjčić je bio čvrsta točka ponosa kada je biti katolikom i Hrvatom značilo gorko iščekivati spasenje. Njegova mirnoća, toplina, stamenost u pitanjima vjere i domovine bile su ogroman znak svjetla u tunelu. Nisam susreo nikoga tko bi o Kranjčiću progovorio išta drugo osim izraza poštovanja. Kao i čitav jedan naraštaj imao sam povlasticu da me župnik Kranjčić priprema za prvu pričest. Posjećivao je i naš dom. Kada je vidio da smo se tek doselili u Križevce, da nas je troje male djece, odbio je tom prigodom primiti uobičajeni dar. Ono što smo kao djeca upamtili bilo je da nas je veoma volio, a osobito je cijenio obitelji s više djece.
Kao i mnogi i ja sam ga slušao na misama. Postoje neke njegove misli s propovijedi kojih se i danas sjećam. Iz njih je zračila jednostavnost i dubina. Njegove riječi nisu trebale tumačenja: bile su jasne i onima učenima i onima običnima, baš kao i nama djeci.
Danas znam da su to odlike dubokoga snažnog duha, Kristovski, evanđeoski način govorenja o Božjoj riječi iza koje je onaj koji govori, a ne ispred nje. Isto tako razumijem da se to ne može naučiti, nego biti. Znam da se takav ne biva po velebnoj nauci, nego da to proizlazi iz iznimne poniznosti pred Božjom riječju i poštovanja prema onima kojima se ona prenosi. Kad bi se Kranjčićevo umjeće mjerilo mjerilom bez Boga, rekli bismo da je posjedovao savršenstvo govorničke i propovjedničke vještine. Ljudski govoreći moglo bi se pomisliti da je naš dobri župnik sve činio jer je bio takav, štoviše, da se takvi ljudi rađaju. Međutim, to je prva opasnost u koju se lako upada, kada se govori o osobama sveta života: on je to mogao jer je takav! U tom slučaju, on sam ima sve zasluge za to. Uvijek smo u toj opasnosti da svetost pripišemo posebnim osobinama svetih. I tako promašimo temeljito. Stoga valja ponoviti: u tome da je bio ponizan, imao srca i vremena za svakoga, da je ponirao u dubine otajstva Božje riječi, da je zaista ljubio svakoga i ostajao na nogama kad su drugi padali, u tome nije njegova posebna osobitost. To je svetost. Njegova je osobitost bila svetost. Ona je uvijek takva. Sveci jesu znak za nas kojima je lakše živjeti držeći da su oni nešto posebno i da to za nas nije. Mislimo li tako, nema veće štete koju možemo učiniti i sebi i svecu. Jer svetu osobu uzdižemo iznad njezine ljudskosti, a sebi uskraćujemo mogućnost da budemo isti kao ona. Ne treba ponavljati da tako misleći i živeći promašujemo smisao svetosti, smisao uzornika na oltaru Crkve. Ali, ne samo to, nego i vlastito kršćansko poslanje. Biti svet je poziv svakoga kršćanina. Bez iznimke. Samo smo na svetost poslani u ovaj svijet. I mi osobno i cijela Crkva.
Ako u svjetlu takvoga poslanja promotrimo ulogu svetih, vidimo da se ne postaje svetim jer nam se tako hoće, jer se neki takvi, posebno obdareni, rode. Ne. I ja i ti, sa svom svojom povijesti, sa svim svojim promašajima i grijesima (Neka prvi baci kamen koji ih nema), sa svim svojim ograničenjima i zabludama, sa svim teretima života, pozvani smo samo na jedno – biti sveti. Ono što je naš dobri župnik činio, i što je mogao sam, samo je jedno: dao je, dopustio je Isusu Kristu da mu On bude najvažniji, jedini i prvi i pustio mu je da On čini s njime što treba. Usprkos svim svojim grijesima i slabostima. Duhovni bi oci rekli: upravo s grijesima i baš zbog njih. Da grijeha i slabosti nema, što bismo bili, od čega bi nas to Bog trebao spašavati? Ako tako nije, onda je život ljudi u Crkvi nošenje natpisa na kojem piše: ja sam kršćanin. U osnovi bismo bili smiješna osoba u očima svijeta. I ništa drugo. Za takvo postignuće zaista ima jeftinijih načina od pripadnosti Crkvi. Sigurno da ovaj svijet ne treba ljude od izjašnjavanja, nego ljude – putokaze, međaše. Ovaj svijet vapi za onima u kojima živi Isus Krist. A kada se takav dogodi, ne može se više sakriti, on postaje grad na gori. Zato Stjepana nitko nije mogao zaboraviti. Isus Krist, koji je iz njega svijetlio, uzrok je da ga se sjećaju i oni koji su držali da su mu neprijatelji, ali i oni koji su znali da su, u istom duhu svete Crkve katoličke, braća i suradnici na spasenju svijeta. Njegov svijet, kao i naš koji smo još tu, bili su naši Križevci, obitelj. I kad se pokreću crkveni postupci, oživljavaju sjećanja i traže svjedočenja o djelima herojske kreposti u toga čovjeka, koji nas je zauvijek osvijetlio živim Isusom Kristom u sebi, onda u tome, osim samoga Isusa Krista, ne treba tražiti, niti se smije, a niti može naći itko drugi. I naš dobri župnik Stjepan mogao je sa svetim Pavlom kazati: Ne živim više ja, nego u meni živi Krist! Kao skromni župnik, on to nikada ne bi rekao, ali istina je: nije živio on, nego Krist u njemu.
Branko Tinodi