Euharistijskim slavljem te otvorenjem izložbe „Portreti velikana vjere” Marice Jalšovec, rođene Škvorc u petak 2. listopada te cjelodnevnim znanstvenim skupom „Život i djelo biskupa Mije Škvorca” u subotu 3. listopada, u Križevcima su svečano spomenute 90. obljetnica rođenja i 20. godišnjica smrti pomoćnoga zagrebačkog biskupa Mije Škvorca.
Program dvodnevnoga sjećanja na vrhunskoga katoličkog intelektualca 20. stoljeća porijeklom iz križevačkoga kraja pod pokroviteljstvom Grada Križevci priredili su Udruga za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić”, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić” i Povijesno društvo Križevci.
Misno slavlje
Spomen-misu za biskupa Škvorca u župnoj crkvi sv. Ane, u koncelebraciji s desetak svećenika, predvodio je pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić, i sam pripadnik Družbe Isusove, kao što je to bio i biskup Škvorc. Okupljene je na početku svečanosti pozdravio domaći župnik Krešimir Žinić podsjećajući na ključne trenutke života i djelovanja biskupa Škvorca.
U propovijedi je biskup Pozaić biskupa Škvorca, svojega nekadašnjeg profesora, nazvao vidljivim anđelom čuvarom koji je kao svećenik, redovnik i biskup bio zanosni glasnik evanđelja života i radosti, istine i pravednosti, napora i zalaganja, slobode i odgovornosti. Podsjetio je da su ga mnogi zvali Miško, a da je on mnogima bio kao drvo života na kojem je blistalo silno šarenilo darova Duha Svetoga. Kazao je da pokojnoga biskupa čak ni iskustvo terora komunističkoga pokušaja porobljavanja ljudske duše i slobode, ni progon ni zatvor Stare Gradiške kroz koje je morao proći, nisu obeshrabrili. „Upoznavši Isusa i njegov sveti križ i slavno uskrsnuće, ponudio je Isusu cijelo svoje biće, cijelu svoju osobu, spremnost na žrtve veće cijene i veće vrijednosti”, rekao je biskup Pozaić navodeći i dijelove iz osebujne knjige biskupa Škvorca „Molitva svake duše”.
Govorio je i o Škvorčevu poznavanju akrobacija intelektualnih dvojbi i skepsi, nehaja i lijenosti nekih ljudi njegova vremena te da se pokojni biskup s takvima hvatao u koštac, od rasprave s marksistima do velebno napisanoga djela „Vjera i nevjera”. Na kraju je propovijedi biskup Pozaić biskupa Škvorca nazvao naročitim Božjim darom našem vremenu te je dvodnevno križevačko sjećanje na biskupa Škvorca nazvao danima molitve i nade, radosti i zahvalnosti. Glazbeni obol euharistiji dao je mješoviti zbor župe sv. Ane.
Otvorenje izložbe
Sjećanje na biskupa Škvorca nastavljeno je i nakon mise otvorenjem izložbe nećakinje biskupa Škvorca Marice Jalšovec u galeriji Križevačkoga likovnog kruga. Riječ je o izložbi 15 portreta poznatih duhovnih uzora, slikanih tehnikom ulja na platnu i u dimenzijama 50×40 cm. Recenziju je napisao te je o autorici i slikama govorio Valentin Puževski, program otvorenja moderirao je umjetnik Zoran Homen, dok je samu izložbu otvorio biskup Pozaić. Autorica je izrazila zadovoljstvo što je njezina šesta samostalna izložba posvećena duhovnim autoritetima, među koje je i riječima i slikom ubrojila svojega pokojnog rođaka Miju Škvorca. Program je glazbeno obogatio Zbor mladih križevačkih župa koji je otpjevao nadaleko poznatu pjesmu „Ja sam s vama” za koju je tekst napisao biskup Škvorc.
Znanstveni skup
Na znanstveni se skup „Život i djelo biskupa Mije Škvorca” s raznolikim temama prijavilo 17 uglednih teologa i povjesničara, koji su gotovo svi i predstavili svoja istraživanja koja će se naknadno u cjelovitom opsegu moći čitati u zasebnom zborniku, uz koji će biti objavljen i dodatak: CD sa sačuvanim govorima biskupa Škvorca. U uvodnom su dijelu pozdrave nazočnima uputili predstavnici organizatora: uime domaćina Križevčana župnik Žinić, gradonačelnik Branko Hrg i predsjednica Povijesnoga društva Katarina Čavlek, uime Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove dekan Anto Mišić te uime Društva „Tkalčić” tajnik Stjepan Razum.
U radnome je dijelu najprije rodnu župu biskupa Škvorca sv. Petra u Svetom Petru Čvrstecu blizu Križevaca predstavio tamošnji župnik Jakov Golomeić.
Nastavio je, govoreći o djetinjstvu i školovanju Mije Škvorca, Ivan Peklić. Podsjetio je da je Mijo rođen 1. rujna 1919. u selu Ruševcu (umro je 15. veljače 1989. u Zagrebu) u seljačkoj obitelji te da je najranije dane provodio u pomaganju na poljoprivredi te dječjim igrama. Osnovnu je školu, redovito s odličnim uspjehom, nastavio je Peklić, završio u Sv. Petru Čvrstecu i Većeslavcu, niže razrede Nadbiskupske klasične gimnazije na Šalati u Zagrebu, a više u Travniku gdje je i maturirao. Godine 1938. ušao je u novicijat Družbe Isusove, studirao filozofiju i teologiju, a za svećenika je zaređen 1. srpnja 1948. u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Peklić je istaknuo da je mladi isusovac Škvorc djelovao u gimnaziji na Šalati, u Palmotićevoj ulici i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu te da je predavao retoriku i filozofiju, bio poznat kao izvrstan retoričar i vjeroučitelj mladima.
Biskupov nećak povjesničar Đuro Škvorc ukratko je predstavio uistinu opsežnu bibliografiju pokojnoga biskupa. Istaknuo je da je biskup intenzivno pisao i objavljivao tijekom cijeloga svojeg života, pobrojio je i brojna glasila u kojima je objavljivao te istaknuo da je biskup Škvorc publicirao 396 djela i nekoliko monografija.
O dnevnicima biskupa Škvorca od vremena kada je zaređen za biskupa, a to je bilo 1970. godine, govorio je Stjepan Razum. Predstavio je 16 svezaka s 5338 stranica ispisanih od sredine siječnja 1972. do kraja 1988. godine. Istaknuto je da je biskup Škvorc u tim dnevnicima lijepim načinom, jasnim mislima i produhovljenim srcem ispisao tekstove koji predstavljaju prvorazredno svjedočanstvo života Zagrebačke crkve tijekom dvaju desetljeća. Dnevnici su, čulo se, djelomično stradali u požaru 1996., ali je glavnina, srećom, ipak ostala.
Miroslav Akmadža podsjetio je na odnos komunističkih vlasti prema biskupu Škvorcu. Kazao je da je Škvorc još kao isusovac zbog svojih propovijedi često bio na udaru komunističkih represivni službi, da je prvi put uhićen i zatvoren 1954., te ponovno 1956., nakon čega je skoro dvije godine proveo u zatvoru Stara Gradiška. Istaknuo je da je početkom 1960. protiv Škvorca ponovno pokrenut sudski postupak pa da se za njega založio nadbiskup Šeper ostajući nepopustljiv u obrani crkvenih načela za koja se borio kardinal Stepinac.
O Škvorčevu vremenu zatvora i najtežih optužbi detaljnije se čulo iz referata Ivice Hrastovića, dok je Tonči Trstenjak progovorio o Škvorčevu odnosu prema medijima. Podsjetio je da je o. Škvorc 1967. godine osmislio novi predmet u filozofiji: evangelizacija kroz medije te da je sa 16 tematskih cjelina prvi put u jednoj crkvenoj visokoškolskoj ustanovi u Hrvatskoj predavao o medijima. Rekao je da je o. Škvorcu najdraži medij bio film, a kada je od BKJ dobio zadaću da organizira Vijeće za tisak, da je doživio neočekivani otpor ondašnjih crkvenih djelatnika u tisku.
O Škvorčevoj ljubavi i lirskim zanosima prema Blaženoj Djevici Mariji, posebice vezano uz Marijinu godinu (Duhovi 1987. – Velika Gospa 1988.) govorio je Željko Vegh. Filozofsku ostavštinu Mije Škvorca predstavio je Anto Mišić rekavši da je ona pohranjena u 22 arhivske kutije, da ta ostavština nije sustavno sređena ni obilježena te da je tematski vrlo raznolika. O filozofima egzistencije u recepciji Mije Škvorca, ponajprije prema Škvorčevu djelu „Vjera i nevjera”, govorio je Ivan Šestak, dok je Ivan Koprek govorio o I. Kantu u Škvorčevoj interpretaciji rekavši da se Škvorc u svojoj intelektualnoj širini, načitanosti i vlastitoj refleksiji usprotivio Kantu zamjerajući mu vjeru prosvjetiteljstva ili „ekscentričnu vjeru u razum i slobodu”.
Ulogu biskupa Škvorca ranije kao štovatelja, a kasnije i kao aktivnoga sudionika kauze za blaženog Ivana Merza u svojstvu predsjednika crkvenoga sudišta protumačio je Božidar Nagy, a o iskrenom predanju biskupa Škvorca Kristu i njegovoj zauzetosti za Crkvu kroz sveobuhvatnu kristologiju „Isus – Spasitelj. Životni put i tajna osobe” te kroz knjigu „Jeruzalem ili Antiohija?” progovorio je Marijan Steiner.
O Škvorcu kao iznimnom govorniku i propovjedniku progovorio je, pustivši i sačuvanu snimku jednoga Škvorčeva govora, Branimir Stanić. „Biskup je svoje propovijedi pripremao, znao je kome se obraća, resila ga je zaokružena misao, nije lutao u mislima, a fonetska je analiza pokazala Škvorčevu blještavost u glasu, namjerno stišavanje i mijenjanje boje glasa, promjenu brzine, snažno stilski obojen govor, patos, služenje standardnim književnim jezikom i nepostojanje bilo kakvih govornih mana”, rekao je Stanić nazvavši biskupa Škvorca govornikom argumentirane slike.
Zaključno je o Škvorcu kao pjesniku govorio Vladimir Horvat rekavši da se dosad mislilo da je biskup tijekom života napisao oko 40 pjesama, a da je on sam za ovu priliku pronašao oko 300 kvalitetnih Škvorčevih pjesama, od kojih je više uglazbljeno i rado se pjeva.
U raspravi je zaključeno da dr. Mijo Škvorca kao svestrani intelektualac, erudit, svećenik, redovnik, biskup, propovjednik, filozof, pjesnik zaslužuje i daljnju prouku za što je nužno sređivanje arhiva i objedinjavanje građe pohranjene kod otaca isusovaca i u nadbiskupijskom arhivu na Kaptolu. Također je istaknuta potreba objavljivanja mnogih biskupovih rukopisa koji bi predani javnosti, rečeno je, bili trajno obogaćenje Katoličke Crkve u Hrvata.
